Odakle šefu moć?

Postoji značajna razlika u načinu upravljanja zaposlenicima od rukovoditelja do rukovoditelja. Do tih razlika uglavnom dovodi stil kojim šef nastupa pred svojim djelatnicima, a njihov stil nužno ovisi o tome na čemu baziraju svoje „šefovanje“.

Razlikujemo sedam međusobno neovisnih izvora moći upravljanja.

Među njima svaki rukovoditelj može birati svoju kombinaciju koja će iz njegovih podređenih izvući maksimum, a opće formule za uspjeh nema.

Moć položaja
– proizlazi iz formalnih ovlasti rukovoditelja. Svaka organizacija uz pomoć određenih dokumenata kao što su statut, pravilnik, opis poslova ili ugovor zaposlenika određuje tko će imati koje ovlasti i kojim će zaposlenicima upravljati. Rukovoditelj koji bira ovu vrstu moći često će isticati svoju hijerarhijsku poziciju kako bi podređenima ukazao na svoju važnost


Moć nagrađivanja – proizlazi iz percepcije podređenih da rukovoditelj kontrolira nagradu za rad. Rukovoditelj koji odabere ovaj tip moći od svojih će podređenih tražiti bezuvjetno slijeđenje vlastitih ideja, a za uzvrat nuditi određene beneficije ili novčanu nagradu.

 

Moć prisiljavanja – rukovoditelj izražava prijetnjom  ili upozorenjem pri čemu naglašava posljedice nepokoravanja njemu kao autoritetu. Preporučuje se izbjegavati upotrebu prisile jer je prisilu dugotrajno teško koristiti i obično dovodi do neželjenih popratnih pojava.

 

Moć odnosa – proizlazi iz želje podređenih da ugode rukovoditelju prema kojemu gaje osjećaje naklonosti, divljenja i lojalnosti. Rukovoditelj ovu moć koristi na način da iskazuje brigu za svoje zaposlenike te naglašava vlastitu pripadnost timu i na temelju toga traži od njih da slijede njegovu viziju. Ako se radi o rukovoditelju koji ne posjeduje karizmu, vrlo će teško moći koristiti ovu vrstu moći.

 

Moć stručnosti – temelji se na poslovnim znanjima i sposobnostima, odnosno stručnosti koju rukovoditelj ima u znatno većoj mjeri nego njegovi podređeni. Međutim, stručnost je izvor moći samo ako podređeni trebaju savjet ili ako sami ne mogu riješiti neki problem. Stoga je za rukovoditelja koji koristi ovu vrstu moći važno da konstantno održavaju svoj imidž stručnjaka, a to je moguće samo ako su rezultati njihova rada vrlo dobri i, što je još važnije, lako vidljivi.

 

Informacijska moć – koristi se kada rukovoditelj ima pristup važnim informacijama i kontrolu nad njihovom distribucijom. Informacijsku moć rukovoditelj koristi na način da informacije o događajima iz ostalih jedinica ili izvan organizacije prezentira na način na koji će natjerati podređene na poslušnost.

 

Ekološka moć – odnosi se na situacijski inženjering, odnosno na kontrolu fizičke okoline, tehnologije i organizacije poslova. Rukovoditelj koji se koristi ovom vrstom moći izmjenjuje okolinu svojih podređenih kako bi optimizirao uvijete i samome sebi podigao rejting.

Uz navedenih sedam vrsta moći, važno je još jednom naglasiti da nijedna od njih sama po sebi ne može dugotrajno podići produktivnost radnika ali u određenoj kombinaciji usmjerenoj ka pravom pojedincu obećavaju rast kako rukovoditelja, tako i cijelog tima koji vodi.


Comments